Cigansko perje

Karakteristike

Cigansko perje ili svilenica (Asclepias syriaca L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice svilenica (Asclepiadaceae). Stabljike su uspravne, šuplje, obrasle sitnim dlačicama i narastu do 2 metra visine. Listovi su nasuprotni ili pršljenasti, nalaze se na kratkoj peteljci, jajasti su, dugi 10-20 cm, široki 5-10 cm, cjelovitog su ruba, na vrhu ušiljeni, na naličju su svjetliji i pustenasti. Cvjetovi su mali, promjera 1-2 cm, dekorativni su i jakog mirisa, skupljeni po 20-130 u štitaste cvatove. Ocvijeće je građeno od pet ljubičastocrvenih, unatrag savinutih latica te pet lapova. Plodnica je nadrasla, sastavljena od 2 plodna lista. Pojedini cvjetovi cvatu oko mjesec dana u razdoblju od lipnja do kolovoza. Plod je ovalna, srebrnastosiva, dlakava čahura duga do 8 cm koja sadrži brojne plosnate sjemenke obavijene svilenkastim nitima, što im omogućuje lako rasprostranjivanje vjetrom. Dozrijeva u rujnu i listopadu. Svi dijelovi biljke sadrže mliječni sok.

Stanište

Porijeklom je iz Sjeverne Amerike, u Europu je unešena u prvom dijelu 17. stoljeća kao ukrasna biljka a u Hrvatskoj je prvi puta zabilježena u drugoj polovici 19. stoljeća. Raste na vlažnim mjestima uz puteve, na zapuštenim zemljištima, na šumskim područjima, kod nas većinom na području sjeverozapadne i istočne Hrvatske, uz rijeku Savu, Dravu i Dunav. Ponekad ju vrtlari uzgajaju kao ukrasnu biljku ili pčelari radi ispaše pčela. Razmnožava se sjemenom i vegetativno podzemnim podancima. Odgovara joj sunčano i toplo stanište, vlažna i dobro drenirano tlo umjereno bogato ili siromašno dušikom. Uspijeva i na tlu siromašno hranjivim tvarima.

Medenje

Cigansko perje je odlična medonosna biljka. Cvjetove masovno posjećuju pčele koje sakupljaju mnogo nektara i manje peluda. Na površini 1 ha sakupe do 1000 kg meda. Med je blijedožut, smatra se kvalitetnim, vrlo je ukusan.^[1]

Etimologija

Latinski naziv roda Asclepias dan je prema bogu liječništva u grčkoj mitologiji Asklepiju. Ime vrste syriaca znači sirijski. Narodno ime cigansko perje dobila je jer su Romi sakupljali sjemenke obrasle mekanim nitima te njima punili jastuke. Na stranim jezicima nazivi su common milkweed, butterfly flower, silkweed, silky swallow-wort, Virginia silkweed (eng.), Gewöhnliche Seidenpflanze (njem.), asclépiade de Syrie, herbe à la ouate, herbe aux perruches (fr.), pianta dei pappagalli (tal.), sirska svilnica, papagajka (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi izdanci, sakupljaju se od travnja do lipnja a konzumiraju se nakon barem 30 minuta kuhanja i voda se promijeni nekoliko puta da se čim bolje ukloni mliječni sok zbog čega je neugodna okusa. Mladi i svježi izdanci sadrže 140-360 mg% vitamina C, oko 1 mg% karotina, 5,8% ugljikohidrata, 0,85% bjelančevina, 0,5% masti, 1,3% vlakna, 90,7% vode. Odrasla biljka sadrži velike količine srčanih glikozida što je u većim količinama čini otrovnom. Jestivi su još cvjetni pupoljci i nezreli plodovi dok su mali i tvrdi, pripremaju se na isti način.^[2]

Mliječni sok može poslužiti kao guma za žvakanje. U Aziji se koristi kao izvor vlakana, dlake na sjemenkama mogu poslužiti za punjenje jastuka (6 puta su lakše od vune), pune se vjetrovke i pojasevi za spašavanje.^[3][4]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b}
3. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
4. Toni Nikolić, Božena Mitić, Igor Boršić, (2014.), Flora Hrvatske: invazivne biljke, Zagreb: Alfa

Autorska prava fotografija

• Derek Ramsey
• Jason Hollinger
• Brocken Inaglory