Country muzika je, ponajprije u Americi, ali i drugdje, u kontinuitetu popularna, više nego ‘in’, a moglo bi se ozbiljno pričati čak i o sve većoj popularnosti. Tome u prilog idu brojne nagrade country-izvođačima, od kojih se dovoljno prisjetiti kako je Taylor Swift sa svojim albumom “Fearless” poharala američkim Grammyem. Jednako tako, oni stariji izvođači, poput Kennya Rogersa ili Dolly Parton, desetljećima uživaju kultno-zvjezdani status.
Kod nas je situacija ipak drukčija. Bez obzira što nismo ‘domovina’ countrya, oduvijek ima puno, jako puno ljudi koji vole tu mjuzu, no ona kao da je ‘isparila’, nestala, sakrila se, mnogo godina unazad. Ali, očito ne u potpunosti, jer se ipak našao jedan bend koji je uspio isplivati na površinu, i svima reći da je country tu i da u biti nikada niti nije bio nestao.
Kvartet purgerskih ‘picksiebnera’, Gringo, Cipri, Bregi i Zoki u dvije su godine uspjeli napisati, snimiti i, što je još važnije, objaviti dva albuma. Prvog, imena benda, odnosno “Picksiebner“, uglavnom sastavljenog od poznatih covera, manje jedna autorska stvar, 2007., a drugog, “Trkaća svinja“, u predvečerje (kalendarske) zime ove godine.
Taj su album promovirali u Tvornici Katran, na koncertu na kojem su i nas ugostili, a mi iskoristili priliku da s njima popričamo. Gosti su nam bili Zoki (banjo, vokal) i Bregi (gitara), a tema napretek. Jedna od njih i ona gdje se u Hrvatskoj ‘skriva’ country. Kažu dečki ima ga, u klubovima, ali teško izlazi iz njih.
Pa evo, mi dajemo priliku countryu, ali ne da se izvuče iz klubova, neka tamo ostane, ali neka se ponovno preseli u i na otvorene prostore, u dvorane i u – saloone. Tamo gdje i spada.
Prostor u kojem ste održali promociju albuma je stara Tvornica Katran. Održavaju li se ovdje i inače slične manifestacije ili ste ga vi slučajno odabrali?
Bregi: Mislim da se ovako nešto ovdje nije događalo. Možda nešto slično, nekakvi eventi, ali ovakav spektakl ovaj prostor još nije vidio (smijeh).
Kako ocjenjujete odaziv publike, odnosno prijatelja, s obzirom da se radilo o koncertu, kako ste ga i najavili, onako više za prijatelje.
Zoki: Pa da. Mi smo htjeli svima obznaniti da je izašao album. Znači, pozvati ekipu koja je radila s nama, novinare, suradnike, frendove, da jave ljudima i da izađe na ‘svjetlo dana’, odnosno da se zna da smo mi to konačno završili. Brzo se to pročulo i evo ga, ‘rusvaj’. Baš mi je drago da je tako ispalo i super se osjećam poslije svega.
Atmosfera mi se, bez obzira što se ovo pripremalo određeno vrijeme, činila dosta spontanom. Baš kao na neplaniranim feštama, složenim u zadnji čas, koje često ispadnu bolje od onih koje se dugo spremaju.
Zoki: Je, spontano je bilo. Htjeli smo napraviti jednu dobru svirku od jedno sat vremena, čisto da pokažemo što smo to napravili, ali ovakvoj atmosferi, ovakvom odazivu, nismo se nadali. Mislili smo da će biti lošija atmosfera, ali sve je ispalo sjajno.
Bregi: Mislim da atmosfera nije mogla ispasti loša s obzirom na sve naše frendove i ljude koji su odradili album zajedno s nama.
Spadam u nekakvu ‘završnu’ western generaciju, jer sam u sedamdesetima kao klinac gledao westerne koji su još bili popularni, a s njima i country muzika. Uz njih sam zavolio i Plavu travu zaboravu i ne sjećam se nijedne kasnije fešte bez da se puštala njihova muzika, no zadnjih dosta godina ta muzika ne da je nestala, ali je nije bilo ili nije dovoljno eksponirana. Sad ste stigli vi i popunili tu prazninu, jer ima ljudi koji country i dalje vole, a nisu ga imali gdje slušati. S obzirom da ste u tim krugovima, da nam kažete je li možda bilo svirki, a većina nas za njih nismo znali?
Bregi: Mislim da je bio problem u tome da country nije bio diskografski tu, a s obzirom da je kod nas klupska scena zapostavljena, ne piše se baš nešto o klupskim bendovima, što recimo, vani nije slučaj, pa je to razlog što se o countryu nije puno čulo. Plava trava zaborava i dan-danas puno svira po klubovima, ali klupska scena je na margini. Trebalo bi se to opet popularizirati među ekipom i onda bi se znalo da ti ljudi nisu nestali, da se country uredno svira.
I da se i dalje vole gledati westerni.
Zoki: Je, fala Bogu
Bregi: Pa da, čak ide i ciklus westerna na televiziji.
Vratimo se na album. “Trkaća svinja” je vaš drugi, ali u biti, prvi pravi, odnosno prvi autorski album.
Zoki: Konačno smo objavili te svoje autorske stvari koji smo čuvali. U dogovoru s Croatia Recordsom prvi album smo snimili covere, jer njima se jako dopalo kako mi to radimo. Ali ovo je u biti ono što smo mi željeli. Da pokažemo kako pišemo, kako radimo, kako mislimo, sviramo… Ovo je sad samo početak, imamo još puno materijala za pokazati. Mislim da ćemo svake godine ‘šibnuti’ jedan album.
Bregi, uz Zokija, ti si glavni kreator muzike na albumu, pa te molim da nam kratko opišeš ciklus komponiranja pjesama. Ima li koja svježa ili ih je većina ranije napravljena?
Bregi: Kako ne, ima i novih stvari. Čak imam osjećaj da smo Zoki i ja najbolje stvari napravili u zadnji čas. Život valjda određuje da su najljepše one stvari koje se rade sa srcem pa je tako i kod nas ispalo. Recimo, “Erik trkaća svinja” je pjesma nastala u lipnju i jako smo ponosni na tu pjesmu. To je taj ‘đir’ koji možda najbolje opisuje što bismo u budućnosti htjeli raditi.
Zoki, spomenuo si da postoji mogućnost da snimite svake godine jedan album. Ipak, možda je prekasno za sljedeću, 2010., jer je ova praktički pri kraju. Prije možda 2011.?
Zoki: Pa dobro, sljedeća godina i ne, ali ona iza, koju si spomenuo, vjerojatno. Recimo, za godinu i malo više dana. Stvar je u tome da neprekidno radimo. ‘Idu’ nas i tekstovi i muzika, imamo dosta materijala i nabrijani smo da to čim prije pokažemo ljudima.
Bregi: Treba raditi dok je muza još ovdje (smijeh).
Mislim da si mi upravo ti, Bregi, spomenuo da će biti i neka turnejica po Hrvatskoj.
Bregi: Da, tako je. Malo nam se odužilo objavljivanje albuma, jer je trebao izaći u rujnu, pa je zbog nekakvih tehničkih detalja izašao tek sada. Zato je i turneja odgođena i sada je planiramo ‘pokrenuti’ od drugog mjeseca 2010. pa dalje.
Možda i negdje van Hrvatske?
Zoki: Ako se pruži prilika, zašto ne? Trenutno je naša organizacija vezana za Hrvatsku, a ako dođe ponuda izvana, fala Bogu, uvijek ćemo se i svima odazvati.
Spomenuo si organizaciju. Imate menadžersku ekipu ili koncerte dogovarate sami?
Zoki: Rekao bih da imamo menadžersku ekipu, ali to su nam frendovi. Nikakav biznis kako to gledamo na filmu, nego čisto u stilu ‘čuj stari, daj zovi ovog, onog’, i uglavnom tako, otprilike kao i na promotivnom koncertu. Sistemom ‘od uha do uha’, pa nam je došlo tristotinjak ljudi na koncert. Sretni smo zbog te ekipe ‘menadžera’ i radit’ ćemo s njima i dalje.
Osim pjesama koje ste vi odsvirali i otpjevali, na albumu imate i goste, a neki su bili i na koncertu, među kojima i Mile iz Hladnog piva. Kako ste s njim ostvarili suradnju?
Bregi: Dečki iz Hladnog piva su čuli negdje našu svirku, a i prije smo se poznavali iz viđenja, pa su nas pozvali da na njihovom koncertu odsviramo jednu stvar da bi se oni malo odmorili. Što je ispalo jako zgodno, jer nismo bili predgrupa, nego su nas ‘uvalili’ usred koncerta, što je bilo veliko iskustvo i nama i njima, vjerujem. I iz toga se ‘izrodila’ ta suradnja, i nastao je “Bolje grob nego job” s Miletom. Mislim da je publika pokazala da im se dopada ta pjesma, a i njezina poruka.
Za tu ste pjesmu snimili i videospot. Planirate li snimiti još koji?
Zoki: Da, svakako. Nadamo se da će biti ‘gaža’ da uspijemo skupiti ‘pinkicu’, staviti ju na stranu pa da platimo spot za “Trkaću svinju”. Štedimo i nadamo se da će spot uskoro biti ‘vani’, da ćete ga moći vidjeti.
