Jak, doista jak koncert održala je skupina Picksiebner u zagrebačkom Boogaloo Clubu, a da će se to dogoditi, dalo se i nekako naslutiti, s obzirom da si je ovaj bend u zadnje 2-3 godine gotovo svakodnevno ‘napucavao’ popularnost.
I to polako, ali sigurno – korak po korak. Istovremeno je vukao, ili bolje reći izvlačio country, opet polako, ali sigurno, na muzičku scenu, tamo gdje mu je i mjesto.
Nakon ovog koncerta možemo reći da su u tome, svjesno ili nesvjesno to radeći, u najvećem dijelu uspjeli. Country je velikim dijelom zahvaljujući ‘Picksiebnerima’ opet – ‘in’. Iako, treba podsjetiti da Picksiebner stilski nije isključiv, nije samo i jedino vezan uz country, s obzirom da su im pjesme ispunjene i bluegrassom, bluesom, soulom, hard i klasičnim rockom, ali ipak, većinski su, računamo li i njihov ‘outfit’, nesumnjivo zabavljači ‘iz saloona’, koji uveseljavaju sve veći i veći broj ‘kauboja’.
Tome svjedoči i izuzetno dobra posjeta ovom koncertu, pa je tako Boogaloo, iako ne napunjen, bio sasvim dobro popunjen, čime se baš i ne može pohvaliti velik broj naših bendova. Pogotovo ne onih čiji rad nije medijski ‘bljuvotinski’ naporno popraćen, do besvijesti dosadan, u svim žutim, crvenim, plavim, bijelim i kojekakvim drugim bojama okarakteriziranim ‘showovima’. Drugim riječima, onih koji nisu stvoreni na neprirodan, umjetan, sintetički i svima nametnut način. Ti i takvi zato teže dolaze na ‘svjetlo’, ali na njemu duže traju. To se ionako oduvijek zna.
Picksiebner nisu nikakav i ničiji ‘proizvod’, spontana su ekipa i naša (ozbiljna) publika nešto takvo jako dobro zna prepoznati. Činjenica je da njihovi koncerti nisu savršeni, nisu nezaboravni, nisu životno važni, ali da je na njima uvijek dobro, da je zabava na visokoj razini, da je asimilacija izvođača i publike skoro pa totalna, pa bilo u njoj trideset, ili petstotinjak ljudi kao u slučaju ovog koncerta, da svi ili skoro svi odu i više nego zadovoljni, tom se dojmu teško oteti.
A ovu su, vjerujem, posebnu večer za sve, ili barem većinu sudionika, otvorili dečki iz grupe Corto, koji su u pola sata odsvirali sasvim pristojan show. Jest da su, izuzev pjevača Domagoja Vorbergera, koji si je pjevati pomagao s ‘pljoskom’, malo prestatični na stageu, ali od njih se ima što čuti. 
Ne revolucionaran, ali uvijek dobrodošao, tipičan zagrebački rock ‘n’ roll za ‘obične’ ljude uvijek je imao, ima i uvijek će imati svoju publiku. Bilo da se, kao u ovom slučaju, radi o pjesmama koje više ili manje govore o svakodnevnom životu, poput “Pes“, “Miki Komanjero“, “Dobro ti je rekla stara” ili “Kolega“, bilo o onima koje isključivije govore o ljubavi prema Zagrebu, kao što su “Ispod zastave plave”, koja je, kao i ‘Miki…’ življa, žešća i punkoidnija, ili finalna, jedna od himni našeg glavnog grada, “Zagrebačkim ulicama“, ‘uzeta’ od Jadranka Črnka, koja u rockersko-cortovskoj izvedbi zvuči sasvim dobro.
Bila je to zadnja stvar Corta, nakon koje se Domagoj zahvalio publici, rekavši da je ona ‘ionako od Picksiebnera’, no siguran sam da je među njom bilo i onih kojima je i taj koncert dobro legao i zagrijao ih za nastup Picksiebnera.
Oni su, nakon kratke pauze, krenuli s ‘roktanjem’ praščića Erika praćeno spotom za pjesmu “Erik trkaća svinja” na platnu koje se nalazilo na zidu dvorane, a čija je live-izvedba krenula paralelno s otvaranjem zastora ispred stagea. Već od nje bilo je jasno da se opet može očekivati dobra zabava, jer se odlično raspoloženje benda i publike nije moglo ne uočiti.
Atmosfera se kontinuirano dizala uz “Lincoln Town“, “Cotton Fields“, “Srebrno vreteno” i “Whiskey Rivers“, prije koje je na stage, odnosno u Zokijeve ruke, iz publike stigla i flaša Jim Beama. Zokijevu ‘nesmotrenost’ i odlaganje flaše na pod iskoristio je Krešo, pa je, dopuzavši do nje, ‘potegnuo’ gutljajčić, koji mu je sigurno dao dodatnu snagu za mini usnoharmonični solo koji je prethodio “Route 66“, prije kojeg je izrazio zadovoljstvo što ‘svojom malenkošću može podržati njihovu veličinu’.
Šalu na stranu, Oremuš je i ovoga puta dokazao da je njegov angažman s Picksiebnerima pravi pogodak, jer njegove izvrsne izvedbe, uključujući i uvijek nasmijan i vedar lik, nastup benda dodatno obogate.
“Route 66” je, kao i još neke naslove, otpjevao basist Cipri, pokazavši opet da mu i pjevanje dobro ide. Posebno je bilo prije i tijekom izvedbe pjesme “Stolica za ljuljanje“, u kojoj je trebao gostovati Goran Bare, ali zbog poznatih okolnosti nije mogao doći. “Pjesma neće zvučati isto kao s Baretom, ali ćemo je posvetiti njemu, znamo mi da nije ništa kriv” rekao je Zoki, i uz aplauz podrške Baretu, te projekciju spota na video zidu, ovo je bio jedan od nekoliko ‘high-lighta’ koncerta.
Bare je trebao biti gost i u pjesmi “Daj mi“, koja je također bila njemu posvećena, a broj gostiju u njoj sveo se na dva, Marka Križana na klavijaturama i Davora Rodika na pedal-steelu, koji se na pozornici zadržao i u pjesmi “Gambler“, čiji je refren publika otpjevala najbolje od svih. Stvar “It Ain’t Me” posvećena je Bobu Dylanu, koji, kako reče Zoki, ‘također nije ovdje’.
Svestrano dobra vibra nastavljena je u pjesmama “Crossroad“, “The Weigh” (uz vokalno gostovanje Smokve iz Plave trave zaborava) i “Rastu im rogovi“, a iznenađenje večeri bilo je tijekom pjesme “Thank You Jesus“, kada se pojavila cura ogrnuta samo crnim plaštem, ispod kojega nije imala – ništa. Naravno, ništa od odjeće.
Tijekom cijele pjesme izvijala je tijelo i plašt, na način da je na momente sve skrivao, odnosno otkrivao, a u finalnom dijelu pjesme popela se na improvizirani plato na bini, tako da se njezin performanse, okončan bacanjem plašta, mogao dobro vidjeti sa svih pozicija.
Ne treba reći da je ovo izazvalo zadovoljstvo među publikom, gdje je bio veliki broj motorista, kojima nešto takvo nikako nije strano, s obzirom da je striptiz ‘zakonski’ dio koreografije njihovih susreta. Još jedan ‘high-light’ koncerta, i to ne isključivo zbog koreografskog dijela, već i zbog samog kretanja atmosfere, ali i pjesme koja je očito postala jedan od najjačih naslova benda.
Uslijedilo je ‘hlađenje’ uz laganiju stvar “Ptica“, tijekom koje je dobar dio ljudi otišao malo na odmor, sigurno i popušiti koju, a i ‘sentiši’ nisu što su nekada bili. Nakon novog ugrijavanja s “Gone” i “Get Along Home Cindy“, stigao je i treći, vjerojatno pravi, najpraviji ‘high-light’.
“Bolje grob nego job” s Milom Kekinom, čija sama pojava uvijek garantira dobru atmosferu, a pozitivna energija koju izbacuje nešto je posebno, pa je tako bilo u obje pjesme koje je pjevao s bendom. Druga je bila uobičajeni ‘hladnopivski’ repertoar, pjesma “Konobar“, tijekom koje, kao i uostalom cijelu večer, su oni pravi imali dosta posla.
“Should I Stay Or Should I Go” držala je nabrijanu atmosferu, a na kraju nje je i Gringo dobio zasluženu podršku za svoj udio u ovom koncertu, “Crosstown Traffic” bila je jedna od najprihvaćenijih pjesama, a kroz moćan finale pjesme “Hey Joe” posebno se mogao čuti i vidjeti jak bendov afinitet prema hard rocku. Duel gitare i banjoa također je bio iznimno žestok, i u njemu je Bregi iskoristio prigodu pokazati kakve su mu solaže kada se izvuku ‘na suho’, mada su i unutar pjesama izrazito jake.
Jedan od najavljenih gostiju bio je i Bobo Knežević, koji je vokalno participirao u “Stari momci” i svojoj “Co to maš“, a najmelankoličniji dio koncerta bio je tijekom pjesme “Posljednji valcer Zagrebu“, nostalgičnoj priči o starom Zagrebu, popraćenoj i video projekcijom s povijesnim snimkama, te pokojim otplesanim valcerom u publici.
“Krugove u žitu” je s ‘ruba znanosti’ na zidnoj projekciji prokomentirao i najavio Krešimir Mišak, a s bendom otpjevao Domagoj Vorberger. Sa “Čovjekom muljevitog dna” i “Napitnicom” stiglo se do kraja koncerta, do kada se već veći broj ljudi razišao, no nekih 150 zdušno i glasno tražilo je još, i dobilo akustični bis s dvije pjesme – “Ring of Fire” i “Dirty Deeds Done Dirt Cheap“, još neke od osebujnih Picksiebnerovskih obrada klasika country i hard rock muzike.
Osebujnih kao i svi njihovi koncerti, koji su dolaskom Andrije Laze (harmonika, akustična gitara) postali muzički bogatiji i ispunjeniji. Koncerti koji, dakako, nisu idealni, pa je tako i ovaj imao većih ili manjih nedostataka. Poput pretihe Bregijeve gitare u prvih nekoliko pjesama, pretutnjajućeg basa, općenito preglasnog razglasa, koji, s obzirom da je obnovljen, ili još nije u potpunosti posložen ili je doista prejak za ovaj prostor. Sve do logičnijeg kraja koncerta nakon “Hey Joe” + bisa, s obzirom da je ipak malo predugo trajao – više od dva sata.
No, kako je želja benda valjda bila odsvirati sve, ili skoro sve svoje pjesme, plus još neke ‘tuđe’, drukčije i nije moglo ispasti, pa s te strane stiže tek mini zamjerka.
A i publika nije imala stopostotni kontinuitet, no to je nešto na što ne treba previše obraćati pozornost, jer upravo je ona najzaslužnija što je i ovaj koncert Picksiebnera bio poseban i spontan. Baš kao i svi raniji na kojima sam bio.
Set-lista:
Erik trkaća svinja
Lincoln Town
Cotton Fields
Srebrno vreteno
Whiskey Rivers
Route 66
Stolica za ljuljanje
Daj mi
Gambler
It Ain’t Me
Crossroads
The Weigh
Rastu im rogovi
Thank You Jesus
Ptica
Gone
Get Along Home Cindy
Bolje grob nego job
Konobar
Should I Stay Or Should I Go
Crosstown Traffic
Hey Joe
Duelling gitara-banjo
Stari momci
Co To Maš
Posljednji valcer Zagrebu
Krugovi u žitu
Čovjek muljevitog dna
Napitnica
– bis –
Ring of Fire
Dirty Deeds Done Dirt Cheap
