Kako zalijevati sobne biljke? | metoda od gore vs metoda od dole

Koja je vaša najdraža metoda zalijevanja sobnih biljaka? Neki isključivo zalijevaju “od dole” dok se većina jednostavno opredijeli za zalijevanje “od gore”. U čemu je razlika? Koja metoda je bolja i trebamo li se opredijeliti samo za jednu?

Prednosti različitih metoda zalijevanja

Metoda od gore nekako je praktičnija i zato većina tako i zalijeva biljke, dok ako želimo biljke zalijevati od dole, ipak trebamo biti malo bolje organizirani i izdvojiti mrvicu više vremena.

Prednost zalijevanja od gore je što omogućavamo “ispiranje” zemlje prilikom svakog zalijevanja. To pomaže kod prevencije zadržavanja soli i minerala (koje unosimo kroz vodu i gnojivo) u samoj zemlji, pa i ispiranja eventualnih jajašca nametnika.

S druge strane, metodom od dole, manje su šanse pretjeranog zalijevanja, odnosno truljenja biljke. Uz to su i manje šanse da se pojave gljivice i nametnici koji se razvijaju u vlažnoj zemlji (poput dosadnih mušica Fungus Gnats).

Kada biljka raste na način da ima kružnu formaciju listova – rozetu, važno je da se voda ne zadržava u središtu biljke, ili između listova. Ukoliko ne pazimo na to prilikom zalijevanja od gore, s vremenom biljka može istrunuti. Metodom od dole u ovom slučaju ne moramo toliko paziti na to, zbog same prirode te metode zalijevanja.

Mane različitih metoda zalijevanja

Najveća mana zalijevanja od gore je ta što je moguće da voda neće doprijeti do svih korijena.

To se može dogoditi u dvije situacije. Ukoliko zalijevamo biljku s jako malo vode (npr. dva deca vode na malo veću biljku) jer se iz nekog razloga bojimo da ćemo je previše zaliti, pa učinimo pogrešku u suprotnom smjeru.

Druga situacija koja se nerijetko dogodi, je da se zemlja toliko stvrdne da prilikom zalijevanja voda samo pronađe neki kanalić kroz koji protekne i vrlo brzo iscuri van kroz odvodne rupice, a korijeni pritom ne dobe potrebnu vodu.

U toj situaciji možete nježno razrahliti zemlju drvenim štapićem, ali što se tiče zalijevanja, metoda od dole ima prednost u ovakvoj situaciji, jer će kapilarnim djelovanjem zemlja i korijeni pomalo upijati vodu za gore.

S druge strane i metoda od dole ima neke svoje mane i to su primarno nepraktičnost i duže vrijeme zalijevanja. Ukoliko ne zalijevamo biljke na licu mjesta tako da ulijemo vodu u ukrasnu posudu ili tanjurić, nego ih nosimo do neke veće posude ili kade koju smo napunili vodom, možemo izgubiti dosta vremena.

Također, kada biljka nema ukrasnu posudu već plitki tanjurić, njega ćemo i više puta trebati puniti jer ta mala količina vode koja stane u njega najvjerojatnije neće biti dovoljna.

Kod mene svaka biljka ima neki svoj način na koji ju zalijevam.

Sve ovisi o vrsti biljke, veličini biljke, pa i gdje se nalazi i koliko joj se zemlja osušila između zalijevanja.

Vrlo često kombiniram ove dvije metode tako da zalijem od gore i pustim biljku još 15ak minuta da upija višak koji se iscijedio kroz odvodne rupice.

Nakon 15-30 min je važno da bacite sav višak vode koju zemlja nije upila.

Kod zalijevanja je važno da se ne ponašamo robotski u vezi toga, nego da stvarno razmislimo i osjetimo treba li i kako zaliti biljku.

Prvi korak je uvijek provjeriti je li zemlja još uvijek vlažna ili ne, a zatim, ovisno o vrsti biljke, ustanoviti je li zemlja dovoljno suha ili bi trebali pustiti da se još malo posuši.

Osim biljaka koje obožavaju vlagu i prilagođene su vlažnijem tlu, poput Calathea, Stromanthe, raznih paprati i sl., većina sobnih biljaka ne zahtijeva vodu prije nego što je zemlja barem za dužinu prsta suha. To su biljke poput Filodendrona, Monstere, Epipremnuma, Spatifiluma, Fikusa, Dracena, Šeflera i sl.

Dok neke, poput sukulenata i polu-sukulenata, zahtijevaju potpuno sušenje zemlje, pa čak i kratke periode suše između zalijevanja. U ovoj “kategoriji” ćete prepoznati Zamiju, Sansevieriju, Peperomiju, Hoyu, pa i mnogobrojne druge vrste sukulenata i kaktusa.