Piše: Momčilo Daljev
Foto: Bojan Šeguljev i Stevan Baluban
Foto: Bojan Šeguljev i Stevan Baluban
Prvo pitanje koje prosečna osoba postavi nekom poznavaocu gljiva je „da li se ova gljiva jede?“ a većina enciklopedija gljiva za početnički nivo ima standardnu podelu na jestive gljive i njihove otrovne dvojnice. Iako nema ničeg lošeg u tom pristupu pravo pitanje ne bi trebalo da bude da li je ta gljiva jestiva već pre da li je ta gljiva otrovna. Početniku je mnogo bitnije da savlada otrovne gljive i detaljno ih prouči kako mu ne bi promakla neka gljiva koja ne prašta tako lako.
Problem ne leži samo u poznavanju ili nepoznavanju otrovnih i jestivih gljiva već i u poznavanju njihovog pravilnog sakupljanja. Može neko da bude upoznat sa zelenom pupavkom do najsitnijih detalja ako će prekršiti jedno od osnovnih pravila sakupljanja i uzbrati gljivu iz roda Amanita u fazi jajeta pod izgovorom da je blagva najukusnija upravo u toj fazi. Pored toga što je branje blagve u nerazvijenoj fazi zakonom zabranjeno i što, kao takva, ne može da sazri i raseje svoje spore ona tada može prilično lako biti zamenjena sa zelenom pupavkom, što se i dešavalo. Koliko 2019 godine je zabeležen najmanje jedan smrtni slučaj prouzrokovan konzumacijom zelene pupavke koja je ubrana u fazi jajeta a berači su lovili visoko cenjene blagve.
Više je načina da se jestiva gljiva zameni sa otrovnom a ovo su samo neki od njih:
- nedovoljno poznavanje sveta gljiva uopšte,
- nedovoljno poznavanje svih mogućih dvojnika neke jestive gljive,
- nepridržavanje saveta o pravilnom sakupljanju,
- verovanje brzopletoj determinaciji putem društvenih mreža i konzumiranje gljiva determinisanih na taj način,
- pogrešno usvojeno znanje na samom početku gljivarske karijere,
- preterana samouverenost,
- stav koji vodi do mišljenja kako je osoba naučila sve što se može znati o gljivama i da je više ništa ne može iznenaditi,
- verovanje u ustaljene zablude o gljivama koje kruže u narodu od vajkada.
Svaki iole ozbiljniji gljivar će početniku reći da u svetu gljiva ne postoje prečice, moraju se savladavati prvo pojedinačne gljive pa onda čitavi rodovi i grupe. Bavljenje gljivama, ono ozbiljnije barem, je celoživotna karijera i tu učenje nikada ne prestaje. Znanje se stiče postupno: podučavanjem od strane iskusnih gljivara, proučavanjem dostupne literature, upoređivanje svojih nalaza na društvenim grupama, stalnim izlascima na terene i gljivarske izložbe kao i na mnogo drugih načina.
U nastavku će biti prikazane neke od najčešćih otrovnica i njihovi jestivi dvojnici.
Zelena pupavka (Amanita phalloides)
Zelena pupavka je svakako najvažnija otrovnica koju svaki gljivar mora detaljno upoznati. Ova gljiva izaziva najveći broj slučajeva trovanja koja se završavaju smrtnim ishodom. Šešir joj je gladak, bez krpica i veoma varijabilne boje, od zelene preko žučkaste pa do smeđe ali uvek sa jačom ili slabijom primesom zelene boje. Listići, drška, prsten i ovojnica su joj beli ali drška često može imati zelene prelive.
Zelena pupavka je gljiva vrlo karakterističnog izgleda i bilo bi za očekivati da su slučajevi zamene ove gljive sa nekom jestivom retki ali nije ni izbliza tako. Prilično veliki broj jestivih vrsta se nalazi na spisku njenih dvojnica. Za početak najvažnije, zelene vrste iz roda Russula. Veoma veliki broj ljudi se otruje zelenom pupavkom misleći da jede neke od zelenih zeka. Osim boje ta grupa gljiva nema ništa zajedničko sa bilo kojom pupavkom ali se nesreće stalno dešavaju.
O čemu je potrebno voditi računa prilikom branja zeki:
- meso vrsti iz roda Russula je krto poput krede, lako puca i mrvi se pod prstima,
- baza drške je zaobljena i nikada nema volvu niti gomolj,
- nijedna Russula nema prsten i
- nijedna Russula nema ostatke univerzalnog vela na šeširu niti na bilo kom delu plodnog tela.
Pored poznavanja ovih osnovnih karakteristika potrebno je izbegavati sakupljanje previše mladih primeraka jer time povećavamo šansu za zamenu sa otrovnicom. Štaviše, branje nerazvijenih gljiva je jedan od češćih načina da sladokuscima u tanjir umesto blagve upadne zelena smrt. Zabeleženi su slučajevi trovanja zelenom pupavkom kada su berači sakupljali blagve (Amanita caesarea) koje se još nisu razvile iz svog jajeta pod izgovorom da su tako najukusnije. Pored njih moguća je zamena puharica sa nerazvijenom pupavkom ali i strška (Phallus impudicus) koji nije izašao iz svog ovoja a baš se u toj fazi priprema za izradu lekovitih tinktura. U slučaju ove dve grupe gljiva je dovoljan najobičniji presek da otkloni nedoumicu.
Kao dodatak gore navedenim još se i gljive iz roda Agaricus mogu pomešati sa zelenom pupavkom to jest njenom albino varijantom i u tom slučaju se mora voditi računa da se ne beru premladi primerci (dok su im listići još uvek krem boje) i o prisustvu to jest odsustvu ovojnice.
Problem ne leži samo u poznavanju ili nepoznavanju otrovnih i jestivih gljiva već i u poznavanju njihovog pravilnog sakupljanja. Može neko da bude upoznat sa zelenom pupavkom do najsitnijih detalja ako će prekršiti jedno od osnovnih pravila sakupljanja i uzbrati gljivu iz roda Amanita u fazi jajeta pod izgovorom da je blagva najukusnija upravo u toj fazi. Pored toga što je branje blagve u nerazvijenoj fazi zakonom zabranjeno i što, kao takva, ne može da sazri i raseje svoje spore ona tada može prilično lako biti zamenjena sa zelenom pupavkom, što se i dešavalo. Koliko 2019 godine je zabeležen najmanje jedan smrtni slučaj prouzrokovan konzumacijom zelene pupavke koja je ubrana u fazi jajeta a berači su lovili visoko cenjene blagve.
Više je načina da se jestiva gljiva zameni sa otrovnom a ovo su samo neki od njih:
- nedovoljno poznavanje sveta gljiva uopšte,
- nedovoljno poznavanje svih mogućih dvojnika neke jestive gljive,
- nepridržavanje saveta o pravilnom sakupljanju,
- verovanje brzopletoj determinaciji putem društvenih mreža i konzumiranje gljiva determinisanih na taj način,
- pogrešno usvojeno znanje na samom početku gljivarske karijere,
- preterana samouverenost,
- stav koji vodi do mišljenja kako je osoba naučila sve što se može znati o gljivama i da je više ništa ne može iznenaditi,
- verovanje u ustaljene zablude o gljivama koje kruže u narodu od vajkada.
Svaki iole ozbiljniji gljivar će početniku reći da u svetu gljiva ne postoje prečice, moraju se savladavati prvo pojedinačne gljive pa onda čitavi rodovi i grupe. Bavljenje gljivama, ono ozbiljnije barem, je celoživotna karijera i tu učenje nikada ne prestaje. Znanje se stiče postupno: podučavanjem od strane iskusnih gljivara, proučavanjem dostupne literature, upoređivanje svojih nalaza na društvenim grupama, stalnim izlascima na terene i gljivarske izložbe kao i na mnogo drugih načina.
U nastavku će biti prikazane neke od najčešćih otrovnica i njihovi jestivi dvojnici.
Zelena pupavka (Amanita phalloides)
Zelena pupavka je svakako najvažnija otrovnica koju svaki gljivar mora detaljno upoznati. Ova gljiva izaziva najveći broj slučajeva trovanja koja se završavaju smrtnim ishodom. Šešir joj je gladak, bez krpica i veoma varijabilne boje, od zelene preko žučkaste pa do smeđe ali uvek sa jačom ili slabijom primesom zelene boje. Listići, drška, prsten i ovojnica su joj beli ali drška često može imati zelene prelive.
Zelena pupavka je gljiva vrlo karakterističnog izgleda i bilo bi za očekivati da su slučajevi zamene ove gljive sa nekom jestivom retki ali nije ni izbliza tako. Prilično veliki broj jestivih vrsta se nalazi na spisku njenih dvojnica. Za početak najvažnije, zelene vrste iz roda Russula. Veoma veliki broj ljudi se otruje zelenom pupavkom misleći da jede neke od zelenih zeka. Osim boje ta grupa gljiva nema ništa zajedničko sa bilo kojom pupavkom ali se nesreće stalno dešavaju.
O čemu je potrebno voditi računa prilikom branja zeki:
- meso vrsti iz roda Russula je krto poput krede, lako puca i mrvi se pod prstima,
- baza drške je zaobljena i nikada nema volvu niti gomolj,
- nijedna Russula nema prsten i
- nijedna Russula nema ostatke univerzalnog vela na šeširu niti na bilo kom delu plodnog tela.
Pored poznavanja ovih osnovnih karakteristika potrebno je izbegavati sakupljanje previše mladih primeraka jer time povećavamo šansu za zamenu sa otrovnicom. Štaviše, branje nerazvijenih gljiva je jedan od češćih načina da sladokuscima u tanjir umesto blagve upadne zelena smrt. Zabeleženi su slučajevi trovanja zelenom pupavkom kada su berači sakupljali blagve (Amanita caesarea) koje se još nisu razvile iz svog jajeta pod izgovorom da su tako najukusnije. Pored njih moguća je zamena puharica sa nerazvijenom pupavkom ali i strška (Phallus impudicus) koji nije izašao iz svog ovoja a baš se u toj fazi priprema za izradu lekovitih tinktura. U slučaju ove dve grupe gljiva je dovoljan najobičniji presek da otkloni nedoumicu.
Kao dodatak gore navedenim još se i gljive iz roda Agaricus mogu pomešati sa zelenom pupavkom to jest njenom albino varijantom i u tom slučaju se mora voditi računa da se ne beru premladi primerci (dok su im listići još uvek krem boje) i o prisustvu to jest odsustvu ovojnice.
Zelena pupavka
Tri vrste zelenih zeka
Panterovka (Amanita pantherina)
Veoma česta gljiva u Srbiji. Plodonosi od proleća do jeseni po lišćarskim i četinarskim šumama. Prepoznaje se po šeširu braon boje koji je posut belim krpicama. Belom drškom i prstenom dok se drška završava gomoljastim zadebljanjem. Izaziva teška trovanja panterinskim sindromom, smrtni slučajevi nisu česti ali trovanje ovom gljivom ostavlja teške posledice na bubrezima i jetri. Njena standardna jestiva dvojnica je biserka (Amanita rubescens) ali i tigrica (Amanita excelsa). Biserka se od panterovke jasno razlikuje po tome što su joj šešir i drška u prelivima vinski crvene boje a sam šešir je posut krpicama koje su sivkasto do prljavo bele boje. Meso biserke kada je povređeno poprima vinski crvenu boju. Tigrica je sličnija panterovki ali se ipak može prepoznati po boji šešira koji je tamno siv kao i krpicama koje su sive a ne bele boje.
Veoma česta gljiva u Srbiji. Plodonosi od proleća do jeseni po lišćarskim i četinarskim šumama. Prepoznaje se po šeširu braon boje koji je posut belim krpicama. Belom drškom i prstenom dok se drška završava gomoljastim zadebljanjem. Izaziva teška trovanja panterinskim sindromom, smrtni slučajevi nisu česti ali trovanje ovom gljivom ostavlja teške posledice na bubrezima i jetri. Njena standardna jestiva dvojnica je biserka (Amanita rubescens) ali i tigrica (Amanita excelsa). Biserka se od panterovke jasno razlikuje po tome što su joj šešir i drška u prelivima vinski crvene boje a sam šešir je posut krpicama koje su sivkasto do prljavo bele boje. Meso biserke kada je povređeno poprima vinski crvenu boju. Tigrica je sličnija panterovki ali se ipak može prepoznati po boji šešira koji je tamno siv kao i krpicama koje su sive a ne bele boje.
Tigrica, biserka i panterovka
Muhara (Amanita muscaria)
Možda najpoznatija gljiva na svetu je Amanita muscaria – muhara. Rasprostranjena je širom severne hemisfere ali je u skorašnje vreme rasađivanjem sadnica raširena i po južnoj polulopti.
Uprkos svom imenu, muhara u sebi sadrži jedinjenje muskarin samo u tragovima. Pored svoje reputacije kao šamanske gljive muhara se vezuje i za vikinške berserker rituale. Navodno su vikinzi koristili ovu gljivu kako bi pali u posebno stanje svesti, tz berserk, kada bi dobijali nadljudsku snagu i ekstremnu toleranciju na bol. Posebna grupa ratnika se nazivala berserkeri i važili su za neustrašive borce koji se ne plaše smrti niti ranjavanja. Kao i mnogi drugi mitovi ni ovaj nije potvrđen u nauci i ne postoje arheološki i drugi dokazi da su vikinzi koristili muharu u svojim ritualima ali se mit ipak toliko učvrstio u svesti ljudi da je dobio poseban status među misticima i neopaganima.
Šešir muhare je uglavnom crvene boje i posut belim ostacima ovoja koji ponekad mogu biti odsutni ili ih može sprati kiša. Postoje žuti pa i albino variteti gljive što ponekad može zbuniti berače.
Listići, prsten i drška su joj bele boje. Drška je puna ali kod starijih primeraka može postati šuplja. Na dnu drške je gomoljasto nazubljeno zadebljanje, obično prekriveno ljuspicama od ostatka ovoja iz kojeg je gljiva izrasla.
Meso joj je belo i krhko bez osobitog mirisa i ukusa.
Muhara plodonosi od sredine leta pa do kraja oktobra u crnogoričnim i listopadnim šumama, uglavnom u borovima, smrčama i bukvama. Potencijalno se može zameniti sa veoma cenjenom jestivom blagvom (Amanita caesarea) koja ima narandžasto žut šešir bez krpica, žutu dršku i prsten a pri bazi drške veoma upečatljivu ovojnicu.
Možda najpoznatija gljiva na svetu je Amanita muscaria – muhara. Rasprostranjena je širom severne hemisfere ali je u skorašnje vreme rasađivanjem sadnica raširena i po južnoj polulopti.
Uprkos svom imenu, muhara u sebi sadrži jedinjenje muskarin samo u tragovima. Pored svoje reputacije kao šamanske gljive muhara se vezuje i za vikinške berserker rituale. Navodno su vikinzi koristili ovu gljivu kako bi pali u posebno stanje svesti, tz berserk, kada bi dobijali nadljudsku snagu i ekstremnu toleranciju na bol. Posebna grupa ratnika se nazivala berserkeri i važili su za neustrašive borce koji se ne plaše smrti niti ranjavanja. Kao i mnogi drugi mitovi ni ovaj nije potvrđen u nauci i ne postoje arheološki i drugi dokazi da su vikinzi koristili muharu u svojim ritualima ali se mit ipak toliko učvrstio u svesti ljudi da je dobio poseban status među misticima i neopaganima.
Šešir muhare je uglavnom crvene boje i posut belim ostacima ovoja koji ponekad mogu biti odsutni ili ih može sprati kiša. Postoje žuti pa i albino variteti gljive što ponekad može zbuniti berače.
Listići, prsten i drška su joj bele boje. Drška je puna ali kod starijih primeraka može postati šuplja. Na dnu drške je gomoljasto nazubljeno zadebljanje, obično prekriveno ljuspicama od ostatka ovoja iz kojeg je gljiva izrasla.
Meso joj je belo i krhko bez osobitog mirisa i ukusa.
Muhara plodonosi od sredine leta pa do kraja oktobra u crnogoričnim i listopadnim šumama, uglavnom u borovima, smrčama i bukvama. Potencijalno se može zameniti sa veoma cenjenom jestivom blagvom (Amanita caesarea) koja ima narandžasto žut šešir bez krpica, žutu dršku i prsten a pri bazi drške veoma upečatljivu ovojnicu.
Blagva, muhara, blagva
Bljuvara (Russula emetica)
Bljuvara je najpoznatija od otrovnica iz roda gljiva koje nazivamo zekama. Prepoznaje se po crvenom šeširu čija se kožica lako odvaja, belim listićima i drški. Izaziva jake gastrointestinalne smetnje. Može se zameniti sa drugim, crvenim vrstama, iz roda Russula od kojih su neke jestive poput vrste Russula lepida ali se od njih lako može razlikovati po tome što je bljuvarino meso veoma ljutog ukusa dok jestive zeke imaju blag ukus. To je i inače karakteristika svih gljiva iz ovog roda, ljuto meso = sumnjiva, blag ukus = jestiva. Pravilo koje važi samo za ovaj rod gljiva.
Bljuvara je najpoznatija od otrovnica iz roda gljiva koje nazivamo zekama. Prepoznaje se po crvenom šeširu čija se kožica lako odvaja, belim listićima i drški. Izaziva jake gastrointestinalne smetnje. Može se zameniti sa drugim, crvenim vrstama, iz roda Russula od kojih su neke jestive poput vrste Russula lepida ali se od njih lako može razlikovati po tome što je bljuvarino meso veoma ljutog ukusa dok jestive zeke imaju blag ukus. To je i inače karakteristika svih gljiva iz ovog roda, ljuto meso = sumnjiva, blag ukus = jestiva. Pravilo koje važi samo za ovaj rod gljiva.
Bljuvara (u sredini), Russula lepida (prva i treća slika)
Brezova mlečnica (Lactarius torminosus)
Srodne zekama su mlečnice (Lactarius) pa tako i kod njih ima jedno slično pravilo ali se ono ne odnosi na ukus mesa već mleka koje luče sve gljive iz ovog roda čime i duguju svoje ime. Najpoznatija otrovnica među mlečnicama je brezovka ili brezova mlečnica. Možemo je prepoznati po šeširu koji je zaobljen i karakteristično udubljen po sredini, prekriven dlačicama, zoniran i u nijansama crvenkaste do bledoružičaste boje. Listići i drška su beličaste do ružičaste boje. Plodonosi u simbiozi sa brezama. Izaziva jake gastrointestinalne tegobe. Lako se da prepoznati po tome što luči belo i veoma ljuto mleko. Kod mlečnica postoji pravilo da su one koje luče mleko blagog ukusa sigurne za konzumaciju dok one koje luče ljuto mleko spadaju u grupu nejestivih ili čak otrovnih. Može se zameniti sa drugim mlečnicama koje luče belo mleko.
Srodne zekama su mlečnice (Lactarius) pa tako i kod njih ima jedno slično pravilo ali se ono ne odnosi na ukus mesa već mleka koje luče sve gljive iz ovog roda čime i duguju svoje ime. Najpoznatija otrovnica među mlečnicama je brezovka ili brezova mlečnica. Možemo je prepoznati po šeširu koji je zaobljen i karakteristično udubljen po sredini, prekriven dlačicama, zoniran i u nijansama crvenkaste do bledoružičaste boje. Listići i drška su beličaste do ružičaste boje. Plodonosi u simbiozi sa brezama. Izaziva jake gastrointestinalne tegobe. Lako se da prepoznati po tome što luči belo i veoma ljuto mleko. Kod mlečnica postoji pravilo da su one koje luče mleko blagog ukusa sigurne za konzumaciju dok one koje luče ljuto mleko spadaju u grupu nejestivih ili čak otrovnih. Može se zameniti sa drugim mlečnicama koje luče belo mleko.
Brezova mlečnica
Hrčci (Gyromitra)
Hrčci su rod gljiva koji se najčešće meša sa jestivim smrčcima. Plodonose većinom u prolećnom periodu po listopadnim i četinarskim šumama. Karakterističnog su oblika šubare, prekriveni naborima koji podsećaju na mozak.
Najpoznatiji predstavnici ovog roda gljiva u Srbiji su Gyromitra esculenta i Gyromitra gigas.
Iako je potencijalno fatalna ako se jede sirova, Giromitra esculenta se rado jede u Skandinaviji, Istočnoj Evropi i regionu gornjih Velikih jezera u Severnoj Americi. Iako je popularna u nekim oblastima istočnih Pirineja, u Španiji je zabranjena prodaja ove gljive. U Finskoj se može prodavati u svežem stanju, ali mora da sadrži upozorenja i uputstva o pravilnoj pripremi.
U zemljama gde se ova gljiva koristi u ishrani ona važi za uslovno jestivu i priprema se tek nakon jake termičke obrade, dokazi, ipak, govore da čak i ovaj postupak ne može hrčka učiniti potpuno bezbednim za konzumaciju.
Kada se konzumira, glavno aktivno sredstvo, giromitrin, se hidrolizuje u toksično jedinjenje monometilhidrazin (MMH). Toksin utiče na jetru, centralni nervni sistem, a ponekad i bubrege.
Simptomi trovanja uključuju povraćanje i dijareju nekoliko sati nakon konzumiranja, praćenu vrtoglavicom, letargijom i glavoboljom. Teški slučajevi mogu dovesti do delirijuma, kome i smrti nakon pet do sedam dana.
Njihovi jestivi dvojnici su smrčci koji se raspoznaju po tome što im je šubara u obliku pčelinjeg saća a ne mozga. Mogu se zameniti i sa smrčkovicama ( Verpa i Mitrophora) koje su mnogo elegantnije gljive sa dugačkom, tankom drškom.
Hrčci su rod gljiva koji se najčešće meša sa jestivim smrčcima. Plodonose većinom u prolećnom periodu po listopadnim i četinarskim šumama. Karakterističnog su oblika šubare, prekriveni naborima koji podsećaju na mozak.
Najpoznatiji predstavnici ovog roda gljiva u Srbiji su Gyromitra esculenta i Gyromitra gigas.
Iako je potencijalno fatalna ako se jede sirova, Giromitra esculenta se rado jede u Skandinaviji, Istočnoj Evropi i regionu gornjih Velikih jezera u Severnoj Americi. Iako je popularna u nekim oblastima istočnih Pirineja, u Španiji je zabranjena prodaja ove gljive. U Finskoj se može prodavati u svežem stanju, ali mora da sadrži upozorenja i uputstva o pravilnoj pripremi.
U zemljama gde se ova gljiva koristi u ishrani ona važi za uslovno jestivu i priprema se tek nakon jake termičke obrade, dokazi, ipak, govore da čak i ovaj postupak ne može hrčka učiniti potpuno bezbednim za konzumaciju.
Kada se konzumira, glavno aktivno sredstvo, giromitrin, se hidrolizuje u toksično jedinjenje monometilhidrazin (MMH). Toksin utiče na jetru, centralni nervni sistem, a ponekad i bubrege.
Simptomi trovanja uključuju povraćanje i dijareju nekoliko sati nakon konzumiranja, praćenu vrtoglavicom, letargijom i glavoboljom. Teški slučajevi mogu dovesti do delirijuma, kome i smrti nakon pet do sedam dana.
Njihovi jestivi dvojnici su smrčci koji se raspoznaju po tome što im je šubara u obliku pčelinjeg saća a ne mozga. Mogu se zameniti i sa smrčkovicama ( Verpa i Mitrophora) koje su mnogo elegantnije gljive sa dugačkom, tankom drškom.
Hrčak
Smrčci
Otrovna brašnjača (Clitocybe dealbata)
Ova gljiva u sebi sadrži muskarin i izaziva muskarinski sindrom trovanja. Spada u smrtno otrovne gljive i najpoznatiji je predstavnik otrovnih vrsta iz ovog roda. Poznajemo je po zaravnjenom šeširu, nepravilnog oblika koji je bele boje i prošaran vodenastim, prljavoružičastim flekama. Listići i drška su joj u boji šešira a listići ne silaze niz dršku ili su tek blago silazni. Meso joj ima karakterističan miris na brašno. Možemo je zameniti sa jestivom, veoma ukusnom brašnjačom (Clitopilus prunulus). Obe su gljive veoma slične: bele boje, šešir obima oko 4 cm i karakterističan brašnasti miris stim da jestiva brašnjača ima listiće koji duboko silaze niz dršku i ružičaste su boje. Problem nastaje kada naiđemo na mladu brašnjaču čije spore još uvek nisu sazrele te i listići nisu dobili karakterističnu boju a i kod otrovne brašnjače listići, iako beličasti, mogu ponekad imati ružičasti odsjaj pa još i kada se malko spuste niz dršku eto prilike za trovanje.
Ova gljiva u sebi sadrži muskarin i izaziva muskarinski sindrom trovanja. Spada u smrtno otrovne gljive i najpoznatiji je predstavnik otrovnih vrsta iz ovog roda. Poznajemo je po zaravnjenom šeširu, nepravilnog oblika koji je bele boje i prošaran vodenastim, prljavoružičastim flekama. Listići i drška su joj u boji šešira a listići ne silaze niz dršku ili su tek blago silazni. Meso joj ima karakterističan miris na brašno. Možemo je zameniti sa jestivom, veoma ukusnom brašnjačom (Clitopilus prunulus). Obe su gljive veoma slične: bele boje, šešir obima oko 4 cm i karakterističan brašnasti miris stim da jestiva brašnjača ima listiće koji duboko silaze niz dršku i ružičaste su boje. Problem nastaje kada naiđemo na mladu brašnjaču čije spore još uvek nisu sazrele te i listići nisu dobili karakterističnu boju a i kod otrovne brašnjače listići, iako beličasti, mogu ponekad imati ružičasti odsjaj pa još i kada se malko spuste niz dršku eto prilike za trovanje.
U sredini otrovna brašnjača, levo i desno jestive
Sunčanice
Sunčanice u širem smislu su mnogo raznovrsnija grupa gljiva od onih na koje uobičajeno mislimo. Većina ljudi pod sunčanicama podrazumeva one iz roda Macrolepiota iliti velike sunčanice ne razmišljajući da su im, po veličini barem, morfološki veoma slične sunčanice iz roda Chlorophyllum ili kuštrave sunčanice. Kuštrave sunčanice ne spadaju u prave otrovnice ali mogu izazvati gastrointestinalna trovanja kod pojedinih ljudi pa čak i alergijske reakcije. Sve je više izveštaja o trovanjima izazvanim ovim gljivama.
Kuštrave sunčanice odlikuju neke od osnovnih karakteristika koje odlikuju sve sunčanice a to su:
- imaju karakterističan izgled pečurke, drška i šešir,
- listići su odvojeni od drške,
- drška je šuplja i vlaknasta,
- otisak spora je bele ili zelenkaste boje,
- prsten je prisutan i
- drška se završava bulbom (gomoljem).
Ono što ih odvaja od drugih sunčanica su veoma izražene ljuspice na šeširu, veoma naglašen gomolj, prost prsten i najvažnije; sve menjaju boju mesa pri povredi u narandžastu i kasnije tamnu do crvenkastu.
Kako onda dolazi do trovanja. Ako izuzmemo da se u dosta literature ove gljive vode kao jestive i samim tim regularno sakupljaju za hranu najviše se pada na prstenu. Standarna krilatica svih berača početnika je da se jedu samo sunčanice koje imaju pokretan prsten a tu leži zamka. Čak i sunčanica (Macrolepiota procera) ima slabu opnu koja prijanja prsten uz dršku samo što ona ima dvostruki obruč pa kada berač povuče prsten rukom ta opna pukne ali obruč dozvoljava da prsten šeta gore dole po dršci. Druge Macrolepiote nemaju taj obruč ali ni njima prsten nije srastao sa drškom već je samo tesno prislonjen i pod određenim uslovima može šetati gore dole. Mnogo bitnija karakteristika je takozvana zmijska šara na dršci koje imaju samo sunčanice iz roda Macrolepiota ali ni to pravilo nije univerzalno. Pri determinaciji velikih sunčanica je najbolje držati se kombinacije osobina kako su prikazane u tabeli.
Sunčanice u širem smislu su mnogo raznovrsnija grupa gljiva od onih na koje uobičajeno mislimo. Većina ljudi pod sunčanicama podrazumeva one iz roda Macrolepiota iliti velike sunčanice ne razmišljajući da su im, po veličini barem, morfološki veoma slične sunčanice iz roda Chlorophyllum ili kuštrave sunčanice. Kuštrave sunčanice ne spadaju u prave otrovnice ali mogu izazvati gastrointestinalna trovanja kod pojedinih ljudi pa čak i alergijske reakcije. Sve je više izveštaja o trovanjima izazvanim ovim gljivama.
Kuštrave sunčanice odlikuju neke od osnovnih karakteristika koje odlikuju sve sunčanice a to su:
- imaju karakterističan izgled pečurke, drška i šešir,
- listići su odvojeni od drške,
- drška je šuplja i vlaknasta,
- otisak spora je bele ili zelenkaste boje,
- prsten je prisutan i
- drška se završava bulbom (gomoljem).
Ono što ih odvaja od drugih sunčanica su veoma izražene ljuspice na šeširu, veoma naglašen gomolj, prost prsten i najvažnije; sve menjaju boju mesa pri povredi u narandžastu i kasnije tamnu do crvenkastu.
Kako onda dolazi do trovanja. Ako izuzmemo da se u dosta literature ove gljive vode kao jestive i samim tim regularno sakupljaju za hranu najviše se pada na prstenu. Standarna krilatica svih berača početnika je da se jedu samo sunčanice koje imaju pokretan prsten a tu leži zamka. Čak i sunčanica (Macrolepiota procera) ima slabu opnu koja prijanja prsten uz dršku samo što ona ima dvostruki obruč pa kada berač povuče prsten rukom ta opna pukne ali obruč dozvoljava da prsten šeta gore dole po dršci. Druge Macrolepiote nemaju taj obruč ali ni njima prsten nije srastao sa drškom već je samo tesno prislonjen i pod određenim uslovima može šetati gore dole. Mnogo bitnija karakteristika je takozvana zmijska šara na dršci koje imaju samo sunčanice iz roda Macrolepiota ali ni to pravilo nije univerzalno. Pri determinaciji velikih sunčanica je najbolje držati se kombinacije osobina kako su prikazane u tabeli.
Kuštrave sunčanice
Sunčanica
Među sunčanicama postoje i takozvane male sunčanice (Lepiota) koje skoro sve spadaju u otrovnice. Mada, sama veličina nije presudna karakteristika jer mnoge Lepiote mogu da narastu do srednje veličine dok neke Macrolepiote mogu da budu sitnije usled raznih vremenskih uslova. Problem sa malim sunčanicama je što među njima ima i smrtno otrovnih te mogu da predstavljaju veliki problem. Male sunčanice dele osnovne karakteristike svih sunčanica ali ono što ih odvaja je sledeće: male su do srednje veličine, većina vrsti ima neprijatan miris, većina vrsti iz roda su otrovne, prsten je sitan, slabašan i često nestalan, priljubljen uz dršku. Međutim, ne mešaju se velike sunčanice previše često sa malim. Mnogo češće se zamene sa šampinjonima (Agaricus) i vrstama iz roda Leucoagaricus. Haringača (Lepiota cristata) se jako lako može zameniti sa sitnim šampinjonima koji, gledajući šešir odgore, izgledaju identično haringači. Razlika je odmah vidljiva kada pogledamo listiće, šampinjonima su krem, roze do tamno braon dok su kod haringače beličasti. Možemo lako da zamislimo berača koji bere šampinjončiće, pregleda jednom listiće, pa drugom, trećem i onda samo nastavi da bere redom i u korpu, nepažnjom, ubaci nekoliko haringači.
U tabeli u nastavku možete videti nekoliko uporednih primera raspona veličina sunčanica iz rodova Macrolepiota, Lepiota i Leucoagaricus. Problem može nastati u preklapanjima intervala od do jer gljive nisu standardizovale svoju veličinu. Recimo: pronađete sunčanicu obima šešira 6 cm. Ako se držimo samo ovih nekoliko iz tabele kandidat može biti bilo koja od tih gljiva iako su svrstane u tri različita roda. Spoljni faktori takođe mogu da utiču na veličinu gljive. Obilne kiše i idealno vreme može učiniti da neke sitnije gljive narastu mnogo krupnije nego što je to u literaturi zabeleženo za tu vrstu dok dugotrajan i jak, suv vetar može isušiti gljivu na samom staništu i učiniti je mnogo sitnijom nego što to zaista jeste. Primer toga su fruškogorske Macrolepiota mastoidea koje budu prilično sitne u periodima kada duva topla košava.
U tabeli u nastavku možete videti nekoliko uporednih primera raspona veličina sunčanica iz rodova Macrolepiota, Lepiota i Leucoagaricus. Problem može nastati u preklapanjima intervala od do jer gljive nisu standardizovale svoju veličinu. Recimo: pronađete sunčanicu obima šešira 6 cm. Ako se držimo samo ovih nekoliko iz tabele kandidat može biti bilo koja od tih gljiva iako su svrstane u tri različita roda. Spoljni faktori takođe mogu da utiču na veličinu gljive. Obilne kiše i idealno vreme može učiniti da neke sitnije gljive narastu mnogo krupnije nego što je to u literaturi zabeleženo za tu vrstu dok dugotrajan i jak, suv vetar može isušiti gljivu na samom staništu i učiniti je mnogo sitnijom nego što to zaista jeste. Primer toga su fruškogorske Macrolepiota mastoidea koje budu prilično sitne u periodima kada duva topla košava.
Haringača
Otrovni šampinjon (Agaricus xanthoderma)
Jedina otrovnica među šampinjonima je Agaricus xanthoderma i tu gljivu nauči svaki početnik veoma lako. Šampinjoni imaju više karakteristika koje ih svrstavaju u određene podgrupe i odnose se na boju klobuka i šešira, promenu boje mesa na površini, promenu boje mesa pri povredi, miris i druge. Ono što otrovnog šampinjona izdvaja od ostalih je njegova osobina da mu meso menja boju u žuto pri drnu drške i neprijatan miris na tintu ili karbol. Sam miris je dosta subjektivna karakteristika te se ne bi trebalo oslanjati na nju (mada se taj neprijatni miris kuvanjem pojačava) ali je zato promena boje mesa veoma siguran način da izdvojite otrovnog šampinjona od jestivog, pod uslovom naravno da ste uzbrali šampinjon a ne neku pupavku bele boje.
Otrovni šampinjon izaziva gastrointestinalne tegobe i vodi se kao vrsta smanjene i nestalne toksičnosti što otprilike znači da ponekad i neće doći do trovanja nakon konzumacije a i kada dođe do trovanja ono se manifestuje dijarejom i stomačnim problemima.
Jedina otrovnica među šampinjonima je Agaricus xanthoderma i tu gljivu nauči svaki početnik veoma lako. Šampinjoni imaju više karakteristika koje ih svrstavaju u određene podgrupe i odnose se na boju klobuka i šešira, promenu boje mesa na površini, promenu boje mesa pri povredi, miris i druge. Ono što otrovnog šampinjona izdvaja od ostalih je njegova osobina da mu meso menja boju u žuto pri drnu drške i neprijatan miris na tintu ili karbol. Sam miris je dosta subjektivna karakteristika te se ne bi trebalo oslanjati na nju (mada se taj neprijatni miris kuvanjem pojačava) ali je zato promena boje mesa veoma siguran način da izdvojite otrovnog šampinjona od jestivog, pod uslovom naravno da ste uzbrali šampinjon a ne neku pupavku bele boje.
Otrovni šampinjon izaziva gastrointestinalne tegobe i vodi se kao vrsta smanjene i nestalne toksičnosti što otprilike znači da ponekad i neće doći do trovanja nakon konzumacije a i kada dođe do trovanja ono se manifestuje dijarejom i stomačnim problemima.
Otrovni šampinjon
Olovasta rudoliska (Entoloma sinuatum)
Ova otrovnica plodonosi od leta do jeseni po listopadnim šumama na krečnjačkom terenu. Izaziva veoma teška i neprijatna gastrointestinalna trovanja ali su zabeleženi i smrtni slučajevi. Raspoznajemo je po krupnom, mesnatom šeširu koji je oker do sive boje, u mladosti kupast zatim raširen sa karakterističnom kupom u sredini. Listići su joj u početku žućkasti a kasnije ružičasto narandžasti. Drška je krupna i robustna, u boji šešira. Miris joj podseća na brašno ali vrlo brzo postaje neprijatan.
Možemo je zameniti sa jestivom belom šljivovačom (Entoloma sepium), glogovačom (Entoloma clypeatum), đurđevačom (Calocybe gambosa) i brašnjačom (Clitopilus prunulus). Zabuna se lako otklanja, prve tri vrste su prolećne dok olovasta rudoliska plodonosi u jesen i po šumama dok predhodne tri preferiraju voćnjake i žbunje stim da se đurđevača ipak može pronaći i u šumi uz stabla divlje trešnje. Samo, ako slepo gledamo na termine prolećna i jesenja gljiva možemo da upadnemo u veliku zabludu. Termin jesenja i kasno jesenja gljiva označava vrste koje plodonose na nižim temperaturama. Kako gljive ne priznaju ljudske kalendare može se desiti da nakon blage zime neka jesenja gljiva zaluta u proleće i izazove zabune sa teškim posledicama.
Ova otrovnica plodonosi od leta do jeseni po listopadnim šumama na krečnjačkom terenu. Izaziva veoma teška i neprijatna gastrointestinalna trovanja ali su zabeleženi i smrtni slučajevi. Raspoznajemo je po krupnom, mesnatom šeširu koji je oker do sive boje, u mladosti kupast zatim raširen sa karakterističnom kupom u sredini. Listići su joj u početku žućkasti a kasnije ružičasto narandžasti. Drška je krupna i robustna, u boji šešira. Miris joj podseća na brašno ali vrlo brzo postaje neprijatan.
Možemo je zameniti sa jestivom belom šljivovačom (Entoloma sepium), glogovačom (Entoloma clypeatum), đurđevačom (Calocybe gambosa) i brašnjačom (Clitopilus prunulus). Zabuna se lako otklanja, prve tri vrste su prolećne dok olovasta rudoliska plodonosi u jesen i po šumama dok predhodne tri preferiraju voćnjake i žbunje stim da se đurđevača ipak može pronaći i u šumi uz stabla divlje trešnje. Samo, ako slepo gledamo na termine prolećna i jesenja gljiva možemo da upadnemo u veliku zabludu. Termin jesenja i kasno jesenja gljiva označava vrste koje plodonose na nižim temperaturama. Kako gljive ne priznaju ljudske kalendare može se desiti da nakon blage zime neka jesenja gljiva zaluta u proleće i izazove zabune sa teškim posledicama.
Đurđevača, olovasta rudoliska, glogovača
Mala smrt (Galerina marginata)
Šešir ove neugledne gljivice ne prelazi 7 cm, mesnat je, rđasto smeđe do žuto oker boje. Drška joj je 7x1 cm, svetlo oker boje a prema bazi tamnija. Prsten je braon boje, sitan, neugledan i kako gljiva stari slepljen sa drškom. Plodonosi uglavnom na trulom četinarskom drveću. Smrtno je otrovna i izaziva podmukli faloidinski sindrom.
Njen dvojnik je zimska panjevčica (Flammulina velutipes) jestiva i tražena gljiva, pogotovo jer je jedna od retkih koje plodonose duboko u zimu. Plodonosi kao parazit na stablima lišćara, ali najčešće na jasenu i bagremu.
Prepoznatljive karakteristike zimske panjevčice su:
- oker-narandžasta boja šešira,
- raste u gustim busenovima sa po više primeraka iz jedne baze,
- beli i retki listići su slobodni od drške,
- prsten je odsutan i
- tanka drška je u donjem delu tamno do crne boje i baršunasta.
Upoređivanjem karakteristika se dolazi do zaključka da zamena ove dve gljive i nije preterano verovatna ali se zamene ipak dešavaju. Potrebno je voditi računa o odsutvu to jest prisustvu prstena stim da kod male smrti on ume lako da otpadne i staništu ali ni to nije presudna karakteristika jer mala smrt može da plodonosi i na lišćarima. Najvažnija karakteristika je baršunasta drška kod zimske panjevčice koju mala smrt nikada nema.
Šešir ove neugledne gljivice ne prelazi 7 cm, mesnat je, rđasto smeđe do žuto oker boje. Drška joj je 7x1 cm, svetlo oker boje a prema bazi tamnija. Prsten je braon boje, sitan, neugledan i kako gljiva stari slepljen sa drškom. Plodonosi uglavnom na trulom četinarskom drveću. Smrtno je otrovna i izaziva podmukli faloidinski sindrom.
Njen dvojnik je zimska panjevčica (Flammulina velutipes) jestiva i tražena gljiva, pogotovo jer je jedna od retkih koje plodonose duboko u zimu. Plodonosi kao parazit na stablima lišćara, ali najčešće na jasenu i bagremu.
Prepoznatljive karakteristike zimske panjevčice su:
- oker-narandžasta boja šešira,
- raste u gustim busenovima sa po više primeraka iz jedne baze,
- beli i retki listići su slobodni od drške,
- prsten je odsutan i
- tanka drška je u donjem delu tamno do crne boje i baršunasta.
Upoređivanjem karakteristika se dolazi do zaključka da zamena ove dve gljive i nije preterano verovatna ali se zamene ipak dešavaju. Potrebno je voditi računa o odsutvu to jest prisustvu prstena stim da kod male smrti on ume lako da otpadne i staništu ali ni to nije presudna karakteristika jer mala smrt može da plodonosi i na lišćarima. Najvažnija karakteristika je baršunasta drška kod zimske panjevčice koju mala smrt nikada nema.
Mala smrt
Zimska panjevčica
Zavodnica (Omphalotus olearius)
Zavodnica je česta, otrovna gljiva koja raste busenasto na stablima, korenju, panjevima i otpalim granama lišćarskih vrsta.
Uzročnik je najvećeg broja slučajeva trovanja gljivama u Srbiji i izaziva povraćanje, preznojavanje, pojačano lučenje pljuvačke, dijareju, bolove u stomaku i sl. Iako nije smrtno otrovna niti izaziva oštećenja organa, osobe koje su konzumirale zavodnicu tvrde da su simtomi veoma teški i nepodnošljivi.
Osnovne karakteristike ove gljive su:
- šešir žut do jarko narandžasto crven prečnika do 18 cm,
- listići su žuti, različite dužine i silaze niz dršku,
- drška u boji šešira dužine do 16 cm, prema bazi tanka i zakrivljena i
- spore su joj bele boje.
Njen dežurni dvojnik je visoko cenjena lisičarka. Osnovna razlika između te dve gljive je u tome što zavodnice rastu na panjevima dok su lisičarke rasprostrte po šumskoj stelji i u tome što lisičarke (za razliku od zavodnice) nemaju listiće nego neku vrstu žilica koje se spuštaju niz šešir. Lisičarka je, takođe, žuta dok su zavodnice jarko narandžaste do narandžasto crvene sa gornje strane dok su sa donje strane žute boje. Varijacije u boji su moguće kao i činjenica da zavodnice ne rastu uvek u busenu (što je, takođe važna karakteristika te gljive) već se mogu pronaći i pojedinačni primerci. Isto tako, zavodnica može da zavara berača tako što prividno raste iz zemlje a ne panja dok se ustvari ona zapravo nalazi pričvršćena na koren ili granu koju je pokrilo lišće ili zemlja. Za iskusnog berača je skoro pa nemoguće da zameni lisičarku i zavodnicu ali se početnicima savetuje oprez i konsultacija sa iskusnijim gljivarima.
Zavodnica je česta, otrovna gljiva koja raste busenasto na stablima, korenju, panjevima i otpalim granama lišćarskih vrsta.
Uzročnik je najvećeg broja slučajeva trovanja gljivama u Srbiji i izaziva povraćanje, preznojavanje, pojačano lučenje pljuvačke, dijareju, bolove u stomaku i sl. Iako nije smrtno otrovna niti izaziva oštećenja organa, osobe koje su konzumirale zavodnicu tvrde da su simtomi veoma teški i nepodnošljivi.
Osnovne karakteristike ove gljive su:
- šešir žut do jarko narandžasto crven prečnika do 18 cm,
- listići su žuti, različite dužine i silaze niz dršku,
- drška u boji šešira dužine do 16 cm, prema bazi tanka i zakrivljena i
- spore su joj bele boje.
Njen dežurni dvojnik je visoko cenjena lisičarka. Osnovna razlika između te dve gljive je u tome što zavodnice rastu na panjevima dok su lisičarke rasprostrte po šumskoj stelji i u tome što lisičarke (za razliku od zavodnice) nemaju listiće nego neku vrstu žilica koje se spuštaju niz šešir. Lisičarka je, takođe, žuta dok su zavodnice jarko narandžaste do narandžasto crvene sa gornje strane dok su sa donje strane žute boje. Varijacije u boji su moguće kao i činjenica da zavodnice ne rastu uvek u busenu (što je, takođe važna karakteristika te gljive) već se mogu pronaći i pojedinačni primerci. Isto tako, zavodnica može da zavara berača tako što prividno raste iz zemlje a ne panja dok se ustvari ona zapravo nalazi pričvršćena na koren ili granu koju je pokrilo lišće ili zemlja. Za iskusnog berača je skoro pa nemoguće da zameni lisičarku i zavodnicu ali se početnicima savetuje oprez i konsultacija sa iskusnijim gljivarima.
Zavodnica, lisičarka, zavodnica
Ludara (Rubroboletus satanas)
Uprkos svoj zlokobnom imenu (domaćem i latinskom) ludara izaziva samo gastrointestinalne tegobe i nisu zabeleženi slučajevi izmenjenog stanja svesti. Jedini je zaista toksični vrganj. Lako se raspoznaje po krupnom, mesnatom šeširu koji je somotast i prljavo bele boje. Pore su mu crvene a na dodir poplave. Drška je trbušasta što celoj gljivi daje specifični oblik krčaga. Meso joj je beličasto žuto i blago poplavi kada je povređeno. Plodonosi po listopadnim šumama na krečnjačkom terenu.
Može se zameniti sa drugim vrganjima koji imaju crvene ili jarko narandžaste pore.
Uprkos svoj zlokobnom imenu (domaćem i latinskom) ludara izaziva samo gastrointestinalne tegobe i nisu zabeleženi slučajevi izmenjenog stanja svesti. Jedini je zaista toksični vrganj. Lako se raspoznaje po krupnom, mesnatom šeširu koji je somotast i prljavo bele boje. Pore su mu crvene a na dodir poplave. Drška je trbušasta što celoj gljivi daje specifični oblik krčaga. Meso joj je beličasto žuto i blago poplavi kada je povređeno. Plodonosi po listopadnim šumama na krečnjačkom terenu.
Može se zameniti sa drugim vrganjima koji imaju crvene ili jarko narandžaste pore.
Ludara